Kao da je prst sudbine bio uprt u aktere ove ploče. Mark Linkus, alijas Sparklehorse, izvršio je samoubistvo 6. marta ove godine. Pucao je sebi u srce. Nekoliko meseci ranije život je sebi okončao i Vik Česnat čiji nastup u numeri „Grim Augury” predstavlja jedan od vrhunaca ovog albuma.

Sumnja i snovi su osnovne teme kojima se Brajen Barton i Mark Linkus, poznatiji kao „Danger Mouse i Sparklehorse”, bave na ovom albumu. Sumnja se u život, ljubav, veru, nadu i sve druge fundamentalne sastojke ljudskog postojanja. Na kraju tog procesa kao jedino utočište pojavljuju se snovi. Linkusova muzika, zabeležena na četiri albuma potpisana sa „Sparklehorse”, uvek je vodila u snove, kao što je iz njih i dolazila. Barton, kao vrhunski majstor zvuka, postao je Linkusov saputnik na relaciji snovi–muzika–snovi još 2006. godine. Na albumu „Dreamt For Light Years In The Belly Of A Mountain” producentski je uobličio nekoliko pesama.

Pored ove dvojice, važnu ulogu u nastajanju albuma imao je i Dejvid Linč. On nastupa kao pevač u dve numere „Star Eyes (I Can’t Catch It)” i naslovnoj. Takođe je ovom projektu dao multimedijalnu dimenziju. De luks izdanje praćeno je knjigom njegovih fotografija. Ako se zna da je Orbisonova pesma „In Dreams” važan deo najbolje scene koju je Linč ikad snimio, one kada u filmu „Plavi somot” Din Stokvel „peva” tu pesmu dok Denis Hoper treperi na ivici plača, onda nije iznenađenje što je učestvovao u ovom tripu kroz snove i košmare.

Svaku od preostalih 11 pesama peva drugi pevač. Nastupaju Igi Pop, Vejn Kojn, Suzan Vega, Džejson Litl, Džulijan Kazablankas, Blek Frensis, Džems Merser i drugi. Angažman nekih je bio odgovarajući, a nekih, bogami, i ne. Čini se, naime, da rokerska odrešitost Igija Popa i Bleka Frensisa nije u skladu sa fragilnom prirodom ovog projekta. Za razliku od njih, Litl („Everytime I’m With You”), Kojn („Revenge”) i Nina Peršon („Daddy’s Gone”) pogodili su suštinu.

„Muziku pišemo zato što je zima beskrajna i zato što bi nas se u protivnom vukovi i mećave dočepali i pre nego inače” – kaže se u jednoj knjizi. Muzika sa albuma „Dark Night Of The Soul” nije nažalost sprečila „beskrajnu zimu” da, u slučaju Linkusa i Česnata, obavi svoj posao. To, međutim, nema veze sa njenim estetskim vrednostima. Stvari su, jednostavno, išle tim tokom.

* preuzeto iz dnevnika Politika

Na žalost, došao je red i na Chrisa Knoxa, punkerskog prvoborca, a potom lo-fi romatičara čije će ime izmamiti smiješak na licu svakog ljubitelja dobre i pametne pop glazbe.

Chris Knox (Enemy, Toy Love, Tall Dwarfs, solo) kultni je novozelandski autor. To „kultni“ u njegovu slučaju znači da je čitav umjetnički vijek proveo u sjeni kojekakvih sumnjivaca koji su dobro unovčili svoje kompromise, dok je njemu danas problem platiti bolničke račune nakon teškog srčanog udara koji ga je uzdrmao tijekom prošle godine. Stara, dobro poznata priča, čiju gorčinu, priznajem, ni sam nisam imao hrabrosti progutati te sam “Stroke” na ledu držao nekoliko mjeseci.

Knox nikada nije bio veliki eksperimentator, niti je težio teško probavljivoj antiformi. Ipak, nikada nije strogo slijedio mimetičke zakone pop pjesme. Zazujao bi onda kada biste se najmanje nadali, nasmiješio ondje gdje drugi ridaju suze, ponekad puštajući sam proces stvaranja neka zabljesne u prvom planu, zrcaleći jednu drugačiju, blago pomaknutu stvarnost. Zbog svega toga, zbog te neforsirane sirovosti svojih pjesama, on je jedan od istinskih pionira lo-fija. Ne čudi, stoga, opaka lista „knoxovaca“ koji su pohodili „Stroke“. Tu su Yo La Tengo, Stephin Merritt, Jeff Mangum, Lambchop, Mountain Goats, David Kilgour, The Chills, The Verlaines, Lou Barlow itd.

No bilo da Knoxove pjesme pjevaju Will Oldham (”My Only Friend”), The Bats ( “Just Do It”), Bill Callahan (”Lapse”) ili tamo neki Shayne Carter (”The Slide”) i Bill & Zane (”Bodies”) malo ih je tko osobito kitio i dorađivao te one većinom nastavljaju živjeti u svoj svojoj opskurnoj i netaknutoj ljepoti. Upravo zbog toga, “Stroke” je poprilično “ravan” i mogao bi razočarati zadrte Knoxove poklonike. S druge strane, u njegove je pjesme možda bolje i ne dirati previše. Dokazali su to, primjerice, veterani The Chills, koji su prekrasnu “Luck Or Loveliness” odvukli u posve pogrešnom smjeru. Ukupno: gesta prijateljstva, humanost na djelu i dva dupkom puna diska malih/velikih pjesama otrgnutih od zaborava. Sretno, Chris!

Članovi sastava „Endless Boogie” liče na ekipu probisveta mračne prošlosti iz filma „Dežurni krivci”. Od 1997. godine oni se sakupljaju svakog utorka u nekom bruklinskom klubu na „svirku i pivo”. Prvi javni nastup su imali početkom ovog veka. Svirali su kao predgrupa na koncertu Stivena Malkmusa. Lider benda Pol „Top Dolar” Mejdžor je diler retkih gramofonskih ploča. Basista Mark Ohi se jedini profesionalno bavio muzikom. Kao Marko Pecati svirao je u čuvenom hardkor bendu „Naked Raygun”. Ime grupe pozajmljeno je od Džona Li Hukera. „Endless Boogie” je naslov njegovog albuma iz 1971. godine. To su činjenice. Sve ostalo je ludilo.

Hipertrofirani bugi se nalazi na albumu „Full House Head”. Svaka pesma je muzički monolit. Većina ih je duža od osam minuta. Doimaju se kao delovi beskrajne bugi svirke započete u slavnim danima rok muzike. Njihov početak bi mogao da bude na kraju numere „I’m Going Home“ sastava „Ten Years After” odsvirane na festivalu u Vudstoku. Mogu se takođe shvatiti i kao produžeci pesama „Amphetamine Annie” grupe „Canned Heat” odnosno „I’m Gonna Booglarize You Baby” Keptina Bifharta. Ponuđena muzika nagoni na mlataranje glavom poznato u rok mitologiji kao hedbenging. Ukoliko se mozak ne otkači i ne izleti iz lobanje stiže se do orgazmičkog ushićenja.

Beskonačni bugi sa albuma „Full House Head” povezuje tribalna čantovanja, psihodelični rok i avangardnu muziku u jednu celinu. Preko 22 minuta duga završna tema „A Life Worth Living” je ekskurzija kroz sve znane „psihodelične zone”. Usput se, bogami, otkrivaju i neke nove, koje ljudsko uvo još nije čulo. Spora i jezovita numera „Slow Creep” curi iz zvučnika kao „purpurna magla”, ispunjava prostor, pomračuje svest, odvaja od realnosti i transportuje u rokenrol Nedođiju. Ostale – „Empty Eye”, „Mighty Fine Pie”, „Tarmac City” i druge – emituju ubitačnu energiju koja čini da se zarđali i napušteni rok ringišpil ponovo zavrti u glavi svakog pojedinačnog slušaoca.

„Kad bi imali moto on bi glasio: Kad stigneš tamo, treba da ostaneš tamo”, rekao je nedavno Mejdžor. Tamo je daleko, duboko i visoko. Iza granica stvarnosti, među kolektivnim uspomenama i arhetipskim slikama. Grupa „Endless Boogie” je siguran prevoznik do tih predela.

* preuzeto iz dnevnika Politika

Desinence Mortification su band čija upornost je za ove prostore impresivna. Oni su band koji je (uz sugrađane Fakofbolan i Frontalni udar, ali i primjerice Nulu) preživio ne samo turbulentne fanzinske dane 90-tih, nego i DIY punku sve manje sklon početak ovog stoljeća. Njihova dugovječnost i egzistiranje u zoni bez prikladne infrastrukture bitne za suvislu aktivnost fasciniraju sami po sebi, a uz toliki staž nije nikakvo čudo što njihov grindcore ne zaostaje za radovima najpoznatijih bandova žanra. U kolažu snimaka nastalih u gotovo 15 godina, najupečatljivije zvuče one nastale 2009., a koje i otvaraju CD. Desinence Mortification uglavnom peglaju „smetlarski“ grind stare škole (rani Napalm Death, Agathocles te Patareni čijih se nekoliko obrada našlo i na ovom CD-u), no čuju se tu i bandovi druge-treće generacije (npr. Discordance Axis). Band je svirački potkovan, materijal je primjereno usnimljen (daleko od šminke koju forsiraju noviji bandovi kao Pig Destroyer, a koja cijelom zvuku oduzima bitnu dimenziju prljavštine i „flekavosti“) i jasno je zašto je band svojevremeno dijelio pozornicu s jednim Extreme Noise Terror.

Drugu polovicu CD-a su svojim manijakalnim izljevima apsurda i sveopće sprdnje ispunili splitski Giht Shasie. Termin „dadaistički digitalni grindcore“, a kojim sam band opisuje svoj urnebesni zvuk, poprilično je prikladan i sveobuhvatan, no u tom festivalu kojekakvog zvukovlja i crnog humora te odsustva onoga što se uopćeno naziva „dobar ukus“ čuje se i mnogo više. Jednostavno, u svijetu Giht Shasie sve prolazi. Parodija, kreativna upotreba bizarnih sampleova i totalni raspašoj dižu cijelu priču stepenicu više od radova srodnih izvođača (npr. The Locust). Znam da sve upućuje na to da je riječ o običnoj samo(za)dovoljnoj lakrdiji, no ovaj splitski trojac je glazbeno i mentalno itekako lucidniji nego što se čini na prvu loptu. Poželjno konzumirati nakon čitanja novina ili gledanja vijesti.

Kada se svedu svi računi, normalno je kako je riječ o specijaliziranom izdanju za poprilično usku klijentelu (vjerujem da će čak i grindcore puritanci imati problema sa Giht Shasie, odnosno s njihovim opakim cinizmom i digitalijama koje rabe pri sviranju). Ukoliko u svojoj audioteci otprije imate mjesta za glazbu koja neovisno o žanru služi za „kidanje naoblake u glavi“ (npr. Happy Flowers, Spazz, ZGA, noisecore bandovi, Incapacitants itd.), ovaj CD je vaš novi i vjeran prijatelj. Ugodno iznenađenje. Buka u modi, in grind we trust!